Napokon oboa

Na koncertu ovogodišnje sezone Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj 27. studenog nastupila je Marta Meštrović (1997), studentica 4. godine oboe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Branka Mihanovića, dok je osnovnu i srednju glazbenu naobrazbu stekla u GŠ Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nevenke Presečan Arvay. Od dosadašnjih postignuća najveća su joj svakako prve nagrade na regionalnim i državnim natjecanjima od 2008. nadalje. Nastupala je s poznatim simfonijskim orkestrima te se redovito usavršava kod poznatih svjetskih oboista.

Simbolično je da je upravo 2008, u vrijeme kada Marta započinje svoj put prema profesionalnom glazbenom životu, zagrebačka publika posljednji put imala priliku slušati obou na pozornici ciklusa Mladih glazbenika. Nerijetko se čuje kako je oboa jedan od tehnički najzahtjevnijih instrumenata, što zasigurno priječi, a na određeni način i odbija, mlade glazbenike da se posvete tom plemenitom instrumentu. Za ovu prigodu izabrane su četiri skladbe autora koji su obilježili glazbu prve polovice dvadesetog stoljeća: Benjamin Britten i Francis Poulenc pravi su klasici glazbe koja se svrstava pod pojam „neoklasicizma“ (zapravo bi točnije bilo reći da ne pripadaju avangardnoj struji europske glazbe 20. stoljeća), Božidar Kunc u posljednja dva desetljeća češće se javlja na hrvatskim pozornicama, a Ermanno Wolf-Ferrari predstavlja zadnju generaciju velike talijanske opere. Koncert je započeo izvedbom odabranih stavaka iz Brittenovih Šest metamorfoza prema Ovidiju za obou solo, op. 49, u kojima se Marta Meštrović pokazala kao vrsna poznavateljica stilskih odrednica pojedinog stavka i dočarala ono što je Britten svojim programskim podnaslovima želio iznijeti u zvuku. Iako je riječ o tehnički zahtjevnoj skladbi, najteži je dio upravo pronaći prikladan način izraza kod svakoga pojedinog slikovitog stavka.

Za obou solo napisana je i treća skladba izvedena na ovom koncertu, kratki Dance, op. 62 Božidara Kunca, no ona više podsjeća na aforistički eksperiment koji se može povezati s impresionističkim utjecajima karakterističnim prije svega za njegova klavirska djela. Preostale dvije skladbe, Wolf-Ferrarijev Idillio-concertino u A-duru, op. 15 i Poulencova Sonatu za obou i glasovir, bile su izvedene uz klavirsku pratnju Ivana Batoša. Oba su djela višestavačna, a Poulencova je Sonata mnogo veći izazov jer je središnji brzi stavak okružen dvama sporim, no ne uobičajeno lirskim stavcima. Posljednji stavak Sonate Marta Meštrović posebno je dojmljivo iznijela te pokazala zrelost kakvu i očekujemo na ovakvoj visokoj razini formalnoga glazbenog obrazovanja.